„OPASNI“ KARAMARKO – „UPLAŠENI“ GOVORNIK

“Karamarko je, kako se god uzme, danas jedan od najmoćnijih ljudi u državi”. O Tomislavu

Karamarku mnogi pišu negativno, pa ga je tako jedan kolega opisao slijedećim riječima: „On

je u Vladi zadužen za nacionalnu sigurnost i član spomenutog Vijeća, a s druge strane je i

ministar unutarnjih poslova. Mislim da smo jedina demokratska država koja je dopustila

toliko ovlasti jednom čovjeku – upravlja represivnim policijskim aparatom i sigurnosnim

obavještajnim službama. Pa u tu jednadžbu uvrstimo i da je kontrola obavještajnih službi

nemoguća. Dolazimo do one uzrečice mudrih ljudi da 'moć kvari ljude, a apsolutna ih moć

kvari apsolutno.“

Jeli tome tako ili nije, ali o problemu SOA, Karamarko i „glasnogovornica“ Lesinger pisat ću

nekom drugom zgodom. Danas bih se osvrnula na komunikaciju, o kojoj sam mu godinama

pokušavala govoriti.

Opisuju da kao borca protiv korupcije ili moć bez kontrole, a epiteti koji ga prate

su: „odmetnuti“ i „samostalni“ ministar; 'iznimno opasan čovjek kojeg hitno treba

onemogućiti' ili onaj koji ga je naviše razljutio - „šijunčina“.

Od kada je Tomislav Karamarko došao na mjesto Ministra unutarnjih poslova piše se kako je

HDZ u strahu od „odmetnutog“ i „samostalnog“ ministra, pa tako sam tekstovi takvih opisa

nisu nikakva novost.

Ministar je i na početku svojega mandata, najavio depolitizaciju policije – što se mnogima,

u tome trenutku, činila čudna konstrukcija rečenice pa se vezano uz to ministru zamjerala

slaba i nevješta komunikacija s medijima.

O depolitizaciji policije mogu govoriti samo djela, koja zasigurno govore, jer je u poslijednje

vrijeme otvoreno puno slučajeva organiziranog kriminala, korupcije, malverzacija u javnim

poduzećima... ali o djelima ne govori i sam Ministar koji vješto izbjegava medije ili se pak vrlo

šturim rečenicama nevoljko obrati medijima.

Mogu li se zasluge za sve te slučajeve pripisati samo ministru Karamarku ili se oni mogu

promatrati kao dogovor Predsjednice Vlade Kosor, te Mladena Bajnića i Tomislava

Karamarka. Može li Ministar toliko samostalno djelovati? Od čega onda strahuje HDZ?

Na nedavno pitanje novinarke HRT – a, zašto se ne priključi nekoj od stranaka – Karamarko je

sjetno, u svome stilu, odgovorio: „zato što se ovako dobro osjećam“.

I zasigurno je osjećaj samostalnosti i neutralnosti dobar, ali je kao ta
kav i „opasan“ za

okolinu s kojom radi no ne i za medije preko kojih vrlo vješto može prenijeti željene poruke,

iskomunicirati i približiti javnosti svoj način rada te i na takav način zadržati „neovisnost“

unutar Vlade.

Ono što se Karamarku najčešće zamjera je zatvorenost u komunikaciji s medijima što

je iz svega i vidljivo. Jedno je curenje informacija a drugo je suradnja s medijima. Ima li

javnost pravo znati i to pravo dobiti od samoga ministra ili mu u tome itekako može pomoći

glasnogovornik MUP-a.

Ispitivanja su pokazala kako javnosti kod govornika najviše smeta kompliciranje i nerazumljiv

govor, nepoznavanje hrvatskoga jezika (op. što se Karamarku ne može prigovoriti) te da

se najmanje obaziru na sadržaj govora. Zaključak istraživanja stoga jest da Hrvati traže da

govornik bude jasan i kratak i razumljiv.

No komunikacija je, da bi bila kvalitetna, nešto u što valja uložiti i truda i vremena, a,

naravno, i dobre volje. Riječi često nisu dovoljne da bismo sve što je u nama jasno iskazali

sugovorniku. Nama naše riječi izgledaju jasno, no druga ih strana i ne mora takvima

doživljavati. Razlog tome mnoge su prepreke koje se u komunikacijskom procesu. Ako te

prepreke ne prevladamo, poruka se iskrivi i njen smisao neće biti onakav kakav smo zamislili

u glavi. Ono što šaljemo, pa i ono što shvaćamo iz nečije komunikacije, uvelike je određeno

našim iskustvom i znanjem, predodžbama, okolnostima, uvjetima u kojima se komunicira, pa

i osjećajima.

Karamarku nedostaje upravo to iskustvo, a iz njega i samopouzdanje i kvalitetnije upravljanje

osjećajima te znanje nekih komunikacijskih tehnika komunikacije koje bi nad njegovim jakim

egom mogle uspostaviti kontrolu.

Karamarko je nadalje, o depolitizaciji rekao: "Uspio sam to učiniti dok sam bio u SOA-i, pa

ne vidim zašto ne bih i u MUP-u". SOA je sama po sebi zatvorena institucija i unatoč nekim

pokušajima otvaranja prema javnosti, sve je za sada palo u vodu.

Dodao je Karamarko kako su mediji i MUP na istoj strani, te da želi unaprijediti suradnju i

stvoriti partnerske odnose s medijima, ali nije niti rekao niti pokazao kako!

I dalje ne komunicira, i dalje nevoljko daje intervjue, i dalje javnost malo toga čuje od

samoga ministra.

U nedavnoj izjavi o „maltretiranju obitelji Sanader“, već umorni Ministar, nastavio je

u „Karamarko stilu“ – pognute glave, spuštenih ramena,nejasne artikulacije, najkraće

mogućim rečenicama spreman istog trena pobjeći poput „lopova s mjesta nesreće“.

Jednolične intonacije, bez smješka, živosti i života u davanju izjave.

Kako je rekao: „smeta mu senzacionalizam u medijima jer on ne pridonosi dobrim odnosima

policije i novinara“, ali je istaknuo i da postoji i mnogo primjera dobre suradnje i pomoći kod

otkrivanja kaznenih djela. Pa kada postoje dobri primjeri suradnje, zašto ministar ne nastavi

u tome stilu!?

Novinari žive od informacije, a svaka informacija, pa bila ona senzacionalistička, je bolja nego

nikakva informacija.

Može li onda ministar poraditi na obnovi nekadašnje dobre suradnje s medijima?

Zasigurno se od takvih ljudi ne očekuje otkrivanje svakoga koraka, ali kokoš kada kokodače

svi znaju da je snijela jaje, ovako Ministar potiho radi i ostavlja prostora kritičarima za

komentare....